ORUŽANE SNAGE SUSEDNIH ZEMALJA SFRJ

@Stazio (citat):

možda ipak Rusi...

Zar baš sve moje tajne morate otkrit svima, ha?????????????????

Da se mi vratimo na našu temu, malo smo do sad rekli o Mađarskoj.
Nakon Pariške mirovne konferencije održane 1946., Mađarska potpisuje Pariški mirovni sporazum kojim se ponovno vraća u granice od prije 1938., uz manje teritorijalne ustupke Čehoslovačkoj. Polovica njemačkoga stanovništva deportirana je u Njemačku, a sa Čehoslovačkom provedena je prisilna zamjena stanovništva. Na prvim izborima, u studenome 1945. komunisti osvajaju samo 17% glasova, no sovjetska vojna uprava stvara koalicijsku vladu u kojoj komunisti zauzimaju ključne pozicije. 1. veljače 1946. Mađarska se proglašava republikom, a prvi je predjsednik vođa Maloposjedničke stranke Zoltán Tildy.

Zastava Narodne Republike Mađarske od 1949. do 1956.

Komunistički vođa László Rajk postaje ministar unutarnjih poslova i utemeljuje tajnu policiju. Od veljače sljedeće godine počinju uhićenja članova Maloposjedničke i Seljačke Stranke. Spajanjem komunista i socijal-demokrata nastaje Mađarska radnička stranka, koja te godine na izborima postaje najjača pojedinačna stranka. 18. kolovoza 1949. novim ustavom Mađarska postaje Narodna Republika Mađarska s uređenjem po uzoru na sovjetski ustav iz 1936. Otada počinje staljinistička vlast u Mađarskoj koju provodi Mátyás Rákosi, a u čistkama strada i Rajk. Na doživotni zatvor osuđen je i kardinal József Mindszenty.

Dogovoreno (prodato SSSR-u) u Jalti, nisu mogli ništa protiv Staljina.

Mađarska revolucija 1956.g. i njeno gušenje:


Nakon niza namještenih sudskih procesa, a u novom ozračju koje je vladalo u Sovjetskom Savezu nakon Staljinove smrti i dolaska na vlast Nikite Hruščova, 1956. dolazi do protesta u Budimpešti, a na čelo zemlje dolazi Imre Nagy, dok vodstvo partije preuzima János Kádár. Oslobođeni su politički zatvorenici, tisak je dobio slobodu, a naviještene su i ostale političke slobode, kao i istupanje iz Varšavskog pakta.

4. studenoga 1956. Hruščov šalje u Mađarsku Crvenu Armiju koja osvaja sve strateški važne točke, a mađarske su snage brzo poražene. Kádár je već ranije bio odveden u Moskvu, gdje je nakon ucjena i nagovaranja prihvatio prijeći na sovjetsku stranu. Nagy je uhićen, nakon što je povjerovavši obećanju o osobnoj sigurnosti napustio svoje sklonište u jugoslavenskom veleposlanstvu. Pogubljen je 1958.

Razdoblje od 1962. do 1988., kroz koje je na vlasti bio János Kádár, poznato je kao razdoblje „gulaš komunizma“, budući da je proveden niz reformi, a Mađarska je smatrana jednom od najslobodnijih zemalja istočnoga bloka. 1988. Kádár se povlači, a zamjenjuje ga kao partijski vođa Imre Pozsgay.

1989. parlament donosi „demokratski paket“, kojim se dozvoljava slobodno osnivanje sindikata, sloboda udruživanja i okupljanja i sloboda tiska, ako i novi izborni zakon. U listopadu iste godine provedena je i korijenita promjena ustava. U travnju je već Sovjetski Savez potpisao s Mađarskom sporazum o povlačenju jedinica sovjetske vojske iz te zemlje do lipnja 1991.
U listopadu 1989. komunisti održavaju svoj posljednji kongres i utemeljuju Mađarsku socijalističku stranku, a parlament donosi odluku o višestranačkim izborima, dok je ime zemlje promijenjeno u Republika Mađarska.

Vojna parada mađarske vojske 1985.g.
Magyar Honvédség 1985.
 
 

(I poslije ima još zanimljivog video materijala o socijalističkoj Mađarskoj)

Mađarska vojska danas:
Naravno, kao većina ovdašnjih vojski, sudjeluje u operacijama u Afganistanu u okviru NATO saveza

Mađarski Saab JAS 39 Gripen

Do sada smo na temi o Bugarskoj postavili samo sliku bugarskih partizana, pa evo nešto opširnije:

1941.g. Bugarska se priključuje Trojnom paktu sila Osovine i dopušta njemačkoj vojsci prolaz kroz zemlju prilikom njezina napada na Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku te zaposjeda dijelove Vardarske i Egejske Makedonije i dio Tracije.
Bugarska je u vrijeme Drugog svjetskog rata među njemačkim saveznicima zauzimala poseban položaj. Tijekom tog perioda Bugarska se pod velikim pritiskom povlačila iz rata, ograničavajući se samo na to da na raspolaganje stavi svoje vojne baze. Bugarska je bila i u ratnom stanju s Velikom Britanijom i SAD, međutim, to je imalo za posljedicu samo zračno bombardiranje Sofije. Bugarska vojska je iskoristila svoje savezništvo s Njemačkom kako bi okupirala teritorije koje su se nalazile u okviru Grčke i Jugoslavije. U vreme Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, Bugarska je zajedno s Nijemcima učestvovala u borbama protiv NOVJ.
Koncem 1943. i početkom 1944. god. Sofija je pretrpjela masivno bombardiranje od strane Saveznika.


1944.g. SSSR objavljuje rat Bugarskoj, a u narodnom ustanku iste godine (9. rujna) oborena je monarhija i ustrojena je vlada Domovinske fronte (Otečestveni front) K. Georgijeva (1944.-46.). Već u listopadu 1944. god. Bugarska stupa u rat na strani Saveznika.


Georgi Dimitrov

Drugi svjetski rat proveo je u Moskvi odakle je rukovodio komunističkim pokretom otpora u Bugarskoj - Otečestvenim frontom koji je u rujnu 1944 . godine nakon ulaska Crvene armije u Bugarsku organizirao ustanak i svrgnuo monarhističku vladu, nakon čega je Bugarska objavila rat Njemačkoj i pridružila se Crvenoj armiji u završnim operacijama rata.

Izvod iz članka J.B.Tita: 'Protiv proširenja rata na Balkanu - za slobodu i ravnopravnost makedonskog naroda'

"Narodi Bugarske i Jugoslavije ne smiju dozvoliti da dođe do međusobnog pokolja radi nove podjele Makedonije, koja stenje pod velikosrpskim i grčkim ugnjetavanjem, da bi onda prešla pod isto takvo ugnjetavanje od strane bugarskih imperijalista, ili što bi se vjerojatno i dogodilo, da u toj bratoubilačkoj borbi izgube svoju nezavisnost i bugarski narod i jugoslavenski narodi, i da zajedno s makedonskim i ostalim narodima Balkana padnu pod jaram velikih imperijalističkih ugnjetača.
Makedonci nisu ni Srbi ni Bugari, ni Grci, oni su Makedonci. Kao poseban narod imaju pravo na samoodređenje do otcjepljenja, imaju pravo na svoju slobodu i samostalnost kao i svi ostali narodi na Balkanu. Pod vodstvom komunista Makedonije, makedonski narod vodi borbu za svoja prava i svoje oslobođenje. Prema tome, narodi Jugoslavije, Bugarske i Grčke ne smiju dopustiti da budu sukrivci ugnjetavanja i uništavanja makedonskog naroda koje sprovodi buržoaska reakcija tih zemalja. Naprotiv, narodi Jugoslavije, Bugarske i Grčke moraju se zajednički s makedonskim narodom boriti za njegovo potpuno oslobođenje od jugoslavenskog, grčkog ili bugarskog jarma. Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Grčke trebaju stati na čelo oslobodilačkog nacionalnog pokreta makedonskog naroda za njegovo oslobođenje i ujedinjenje. Bugarski komunisti trebaju voditi borbu protiv pokušaja svojih imperijalista da pomoću osovinskih imperijalista pojarme makedonski narod i da s tom namjerom strovale bugarski narod u rat na strani osovinskih sila da vadi za njih kestenje iz vatre."

Pisano početkom siječnja 1941.g.
Izvod je iz knjige: 'Sabrana djela Josipa Broza Tita', tom 6, str. 130-131. Izdavački centar "Komunist" Beograd 1979.

Nakon rata Georgi Dimitrov (1882.-1949.) se vratio u Bugarsku i vodio Komunističku partiju Bugarske. Nakon prvih parlamentarnih izbora 1946.g. na kojima je pobijedila njegova koalicija Otečestvena fronta, naslijedio je Kimona Georgijeva kao predsjednik vlade. Usto je zadržao poziciju generalnog sekretara partije, tako da je imao praktički neograničenu vlast u Bugarskoj.
Nakon rata Jugoslavija i Bugarska imale su više nego odlične odnose. 1946.g., Dimitrov i Tito počeli su pregovore o ujedinjenju u Balkansku federaciju, u sklopu koje bi bila puno veća Makedonija (Vardarska, Pirinska, i vjerojatno Egejska oko koje se tad vodila bitka). Konkretizacija tih ideja je nastavljena Bledskim dogovorom 1947.g. o daljnjoj suradnji. Nakon tih dogovora Jugoslavija je poslala preko tisuću učitelja iz Makedonije u Pirinsku Makedoniju - današnju Blagojevgradsku oblast - koji su učili djecu makedonski. Bugarska je dozvolila stanovnicima tog kraja da se izjašnjavaju kao Makedonci.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Balkanska_federacija

No uskoro su iskrsnule razlike u gledanju na buduću Federaciju između Tita i Dimitrova i poziciju Makedonije unutar nje. Po Dimitrovu Jugoslavija i Bugarska, bile bi stavljene u istopravnu poziciju, dok bi Makedonija bila više pod okriljem Bugarske, Tito je pak na Bugarsku gladao isključivo samo kao sedmu republiku. Razlika je bila i u gledanju na Makedonce, po Dimitrovu su oni bili ogranak Bugara, za Tita su bili samostalna nacija. Uskoro je slijedilo kočenje procesa toleriranja Makedonaca u Bugarskoj.
Nakon 1948.g. i jugoslavenskog razilaženja sa Informbiroom, došlo je do zahlađenja odnosa sa Bugarskom i napuštanja podrške grčkom ELAS-u. Dimitrov je to iskoristio i optužio Jugoslaviju za ekspanzionističku politiku prema Bugarskoj preko makedonskog pitanja, nakon toga svi učitelji su protjerani iz Bugarske. U Bugarskoj se danasu određenim krugovima gleda na Dimitrova kao na nacionalnog izdajicu.
Na domaćem planu Dimitrov je potpunosti slijedio tadašnju sovjetsku politiku, proveo je nacionalizaciju svih velikih industrijskih poduzeća i banaka, na selu je provođena kolektivizacija. Tako da je država uskoro imala potpun nadzor nad cijelom ekonomijom. Na političkom planu je zabranio bilo koji oblik opozicije, a protiv rijetkih koji su se osudili dići glas organizirao je suđenja i egzekucije. U tipičnom staljinovskog maniru organizirao je suđenje bivšem izvršnom sekretaru Komunističke partije Trajču Kostovom.

Pariškim ugovorom (1947.g.) Bugarskoj su priznate granice od siječnja 1941. god. Bugarska započinje graditi socijalistički sustav po uzoru na SSSR i od 1955.g. god. postaje članicom Varšavskog pakta.


Za vlade V. Kolarova (1949.-1950.) i Vulka Červenkova (1950.-1956.) pojačan je staljinistički teror. Politika vezanja za SSSR posebno je naglašena u vrijeme Todora Živkova, koji je od 1956. bio prvi sekretar CK KPB, a od 1962. god. predsjednik vlade, da bi 1971. god. postao predsjednik Državnog vijeća (sve do 1989. god.). Bugarska je svoju odanost SSSR-u demonstrirala i sudjelovanjem u invaziji Čehoslovačke 1968. god.
God. 1989. uspostavljeno je višestranačje, a na izborima 1990. god. većinu dobiva Socijalistička stranka (bivši KPB), te za predsjednika biva izabran Ž. Želev.

Zastava Komunističke partije Bugarske

Makedonije, koja stenje pod velikosrpskim i grčkim ugnjetavanjem. obicne titove gluposti i falcifikovanje istorije srpskog i makedonskog naroda.istorijska je cinjenica da je srpska vojska i makedonski komiti njih 70000 u prvom i drugom balkanskom ratu postavile danasnje granice Makedonije.ove granice su potvrdjene na bukurestanskom i berlinskom kongresu i nisu promenjene ni dan danas.