FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA

Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez
 
HomeRegistracijaLogin
_______________Bile su to dobre i loše godine. Bile su to godine aktivnosti i uspavanosti, godine uvažavanja i nerazum(ij)evanja, godine druženja i ljutnje, odlazaka i dolazaka, nagradjivanja i kažnjavanja, ukora i oprosta, godine radosti i tuge... svega je bilo izuzev: mržnje. Sedam godina postojimo. Branimo pravo na s(j)ećanja! Vaš Forum BPN JNA.

Share | 
 

 Kijevska bitka 1941. - najveće okruženje u povijesti ratova

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Stanko1
Vodnik I klase
Vodnik I klase


Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 511
Član od : 2013-02-24
Dob : 67
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Kijevska bitka 1941. - najveće okruženje u povijesti ratova   02.11.14 11:06

Kijevska bitka ili bitka kod Kijeva, vođena od 25. kolovoza/augusta do 26. rujna/septembra 1941., smatra se i danas najvećim okruženjem u povijesti ratova. Ujedno je i najveći operativni uspjeh njemačke vojske u toku čitave kampanje na Istočnoj fronti. Međutim, strategijska važnost ove bitke i dalje je predmet rasprave među vojnim stručnjacima i povjesničarima.
 
Preludij
 
Nakon dva mjeseca rata na Istočnoj fronti, napredovanjem njemačke grupe armija Centar do iza Smolenska i desnog krila grupe armija Jug prema donjem toku Dnjepra, no isto tako i upornom obranom sovjetskih snaga na prilazima Kijevu, nastala je takozvana kijevska izbočina koja se protezala smjerom Počep - Lojev i dalje niz rijeku Dnjepar. U području Kijeva Sovjeti su držali mostobran na desnoj obali.
 
Kijevska izbočina, pregled operacija 25. kolovoza - 26. rujna:
 
 
Još u toku bitke kod Smolenska u njemačkim vojnim vrhovima došlo je do neslaganja o daljem nastavku operacija na Istočnoj fronti. Nasuprot mišljenju zapovjednika s fronte, koji su predlagali da težište operacija ostane i dalje na središnjem dijelu, u smjeru Moskve, Hitler je osobno donio drugačiju odluku. U operativnoj zapovjedi od 21. kolovoza/augusta 1941. (poznatoj kao direktiva iz Lötzena) kao glavni ciljevi neposrednog nastavka kampanje označeni su na sjeveru Lenjingrad i na jugu Krim, Donbas i Kavkaz. Grupa armija Centar morala je privremeno obustaviti napredovanje i isto tako je morala privremeno ustupiti dijelove svojih snaga grupama armija na krilima za izvršenje njihovih zadataka. Za operacije na jugu ustupljene su 2. armija i 2. oklopna grupa.
Da bi se ostvarili zadani ciljevi na jugu bilo je potrebno slomiti otpor sovjetskih snaga koje su branile kijevsku izbočinu. Glavninu tih snaga činila je grupa armija pod nazivom Jugozapadni front, pod zapovjedništvom generala Mihaila Kirponosa.
 
Najuži zapovjedni kadar Jugozapadnog fronta - načelnik štaba general Tupikov, divizijski komesar Rikov i general Kirponos:
 
 
Jugozapadni front držao je obranu na sektoru od Lojeva do blizu Dnjepropetrovska, a u svojem sastavu imao je četiri armije - 5. armiju sjeveroistočno od Kijeva, 37. armiju u širem području Kijeva i dalje niz Dnjepar 26. i 38. armiju.
Desno od 5. armije, od Lojeva do u visini Staroduba, nalazila se 21. armija iz sastava Centralnog fronta, a nakon njegovog rasformiranja krajem kolovoza prešla je i ona u sastav Jugozapadnog fronta.
Desno od 21, armije nalazila se nova grupa armija pod nazivom Brjanski front, pod zapovjedništvom generala Andreja Jerjomenka. Ovaj front Sovjeti su formirali sredinom kolovoza, jer su tada bili uvjereni da će Nijemci desnim krilom grupe armija Centar nastaviti ofenzivu prema Moskvi preko Brjanska.
 
Andrej Jerjomenko:
 
 
Sve sovjetske snage u Ukrajini, od granice s Brjanskim frontom do Crnog mora, bile su u sastavu veće operativno-strategijske skupine pod imenom Jugozapadni pravac, pod zapovjedništvom maršala Semjona Buđonija kome je iz Moskve zapovjeđeno da obrani Kijev.
 
Semjon Buđoni:
 
 
Kijevska izbočina svojom konfiguracijom pružala je napadaču povoljne mogućnosti za manevar okruženja, bočnim napadima sa sjevera i sa juga i nastupanjem koncentričnim smjerovima prema području Romni - Lohvica. Stoga su glavne njemačke snage bile orijentirane prema bokovima izbočine.
Na sjeveru, u području Počep - Uneča - Starodub nalazila se 2. oklopna grupa generala Heinza Guderiana, a desno od nje do u visini Gomelja 2. armija. To su ujedno bile snage koje su privremeno ustupljene iz grupe armija Centar.
 
General Guderian u razgovoru s oficirima 2. panzergruppe:
 
 
Na južnom obodu izbočine, u širem području ispred Kremenčuga, nalazila se 17. armija. Nakon prelaska Dnjepra pridružila joj se 1. oklopna grupa generala Ewalda von Kleista, koja je u međuvremenu vodila borbe na krajnjem jugu (Umanj i Nikolajev).
 
Ewald von Kleist:
 
 
Duž zapadnog oboda izbočine, u širokom rasporedu, nalazila se 6. armija. Sve njemačke snage u kijevskoj operaciji bile su u sastavu grupe armija Jug pod zapovjedništvom feldmaršala Gerda von Rundstedta.
 
Gerd von Rundstedt:
 

Na vrh Go down
Stanko1
Vodnik I klase
Vodnik I klase


Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Prim(j)eran Vojnik Značka PV
Broj komentara : 511
Član od : 2013-02-24
Dob : 67
M(j)esto Zagreb

KomentarNaslov komentara: Re: Kijevska bitka 1941. - najveće okruženje u povijesti ratova   02.11.14 11:13

Njemačko napredovanje
 
Njemački napad započeo je 25. kolovoza nastupanjem skupine sa sjevera. Za prvih nekoliko dana, do 29. kolovoza, Nijemci su izbili na rijeku Desnu - 2. oklopna grupa u području Trubčevsk - Novgorod Severskij i 2. armija istočno od Černigova. Istog dana, 29. kolovoza, 2. oklopna grupa odbila je dosta jak bočni protunapad sovjetskih snaga iz sastava Brjanskog fronta.
Dne 31. kolovoza prešla je u napad i njemačka skupina s juga. Tog dana je 17. armija forsirala Dnjepar u području Kremenčuga i u idućih desetak dana stvorila prostran i stabilan mostobran.
U međuvremenu, dok su Nijemci na jugu prelazili Dnjepar i širili mostobran, nastavljene su operacije na sjeveru gdje je njemačka 2. oklopna grupa forsirala rijeku Desnu u području Novgorod Severskij i Korop. Osiguravajući se od smjera Brjanska i odbijajući dosta jake bočne protunapade Brjanskog fronta njemačke oklopne snage nastavile su nastupanje prema jugu, tako do su do 7. rujna/septembra prešle i rijeku Sejm i zauzele Konotop.
 
Tenkovi PzKw III iz sastava 13. panzer-divizije u bici kod Kijeva, rujan 1941.:
 
 
Na njemački prodor sa sjevera Sovjeti su reagirali na način da su od dijelova 37. i 26. armije, kao i nekih novopridošlih jedinica, formirali novu 40. armiju i postavili je na spoj između 21. armije i Brjanskog fronta. Ova protumjera nije donijela rezultat jer je njemačka 2. oklopna grupa svladala otpor sovjetskih snaga i probila frontu, a kroz nastali otvor ili takozvanu brešu njemačke oklopne snage nastavile su prodor prema jugu tako da su 11. rujna zauzele Romni.
U međuvremenu se položaj sovjetskih snaga u kijevskoj izbočini dodatno zakomplicirao 10. rujna, jer je tog dana sa mostobrana kod Kremenčuga uvedena u borbu i njemačka 1. oklopna grupa. Ona je bez poteškoća svladala otpor slabe i razvučene sovjetske 38. armije i krenula glavninom snaga u nastupanje prema sjeveru, općim smjerom prema Lohvici.
S obzirom na takve okolnosti maršal Buđoni je 11. rujna zatražio od vrhovnog zapovjedništva u Moskvi dopuštenje da odmah napusti kijevsku izbočinu i svoje snage rasporedi na nove obrambene položaje u visini rijeke Psjol. Međutim, njegov zahtjev je bio odbijen s obrazloženjem da će Brjanski front bočnim protunapadima razbiti njemačku oklopnu grupu koja je prodirala sa sjevera.
Na to je Buđoni, po nekim izvorima, izjavio da u takvim okolnostima ne može snositi odgovornost za dalji razvoj događaja i navodno je sâm zatražio da bude razrješen dužnosti. Po drugim izvorima je bio smijenjen. U svakom slučaju 13. rujna ga je zamijenio maršal Semjon Timošenko.
 
Semjon Timošenko:
 
 
Okruženje
 
Stigavši u Ukrajinu Timošenko je mogao samo konstatirati da se položaj iz dana u dan drastično pogoršava. Njemačka 2. oklopna grupa zauzela je 15. rujna Lohvicu, a istog dana 1. oklopna grupa zauzela je Lubni. U međuvremenu je 2. armija izbila u područje Nježina, 6. armija je forsirala Dnjepar sjeverno i južno od Kijeva u namjeri odsjecanja vrha izbočine, a dijelovi njemačkih snaga napredovali su kroz međuprostor sjeverno od lijeve obale Dnjepra kao i na istok prema Poltavi. Kijev je tada tvorio još samo vrh jedne dugačke i uske izbočine koju su Nijemci ugrožavali sa svih strana.
 
Njemačka artiljerija u bici kod Kijeva:
 
 
U takvim okolnostima i Timošenko je upozorio Moskvu na neizbježnu katastrofu ako se ostane pri odluci o obrani Kijeva. I njegov zahtjev za povlačenje je bio odbijen. S obzirom na stanje na fronti Timošenko je 15. rujna, zajedno s Vojnim savjetom Jugozapadnog pravca, donio odluku na vlastitu odgovornost o napuštanju kijevske izbočine i povlačenju prema rijeci Psjol.
Međutim, zapovjednik Jugozapadnog fronta general Kirponos započeo je sa izvlačenjem iz Kijeva tek noću 17./18. rujna nakon što je za to osobno dobio dopuštenje iz Moskve, od načelnika generalštaba maršala Borisa Šapošnjikova. Iz Moskve je doletio jedan oficir i usmeno prenio poruku, međutim Kirponos to nije prihvatio. Imao je na umu sudbinu generala Pavlova, zapovjednika Zapadnog fronta, koga je Staljin dao strijeljati u prvim danima rata i tražio je zapovjed koja je napisana i potpisana.
Ionako je za sve bilo kasno - 16. rujna između Lohvice i Lubnija sastali su se prednji dijelovi njemačke 2. i 1. oklopne grupe čime je obruč bio zatvoren. Izvan okruženja ostali su glavni dijelovi 38. i 40. armije i dva konjanička korpusa i te snage zaposjele su nove obrambene položaje na liniji Krasnograd - Lebedin - Gluhov. U okruženju je ostala glavnina Jugozapadnog fronta, četiri kompletne armije - 5., 21., 26. i 37. - kao i dijelovi 38. i 40. armije.
U prvo vrijeme, dok obruč još nije bio čvrsto stisnut, postojale su šanse za proboj prema istoku i Sovjeti su ga zaista i pokušali 17. i 18. rujna ali neorganizirano i bez koordinacije jedinica, stoga je završio neuspjehom. Do početka listopada/oktobra iz obruča je poijedinačno ili u skupinama izašlo oko 15.000 sovjetskih vojnika, a najviše njih - oko 2.000 - izveo je general Bagramjan.
Dne 19. rujna njemačka 6. armija ušla je u napušteni Kijev. Osvajanje glavnog grada Ukrajine Nijemcima je prisjelo jer su specijalne ekipe NKVD minirale sve važnije zgrade.
 
Njemački vojnik na straži u Kijevu neposredno po osvajanju grada:
 
 
Glavnina Jugozapadnog fronta zbijena je u takozvani kotao istočno od Kijeva, u području Pirjatin - Priluki. Budući već iscrpljene dugotrajnim borbama, demoralizirane, međusobno pomiješane i bez ikakvog efikasnog zapovijedanja sovjetske trupe nisu imale nikakve šanse za spas iako su na mnogim sektorima pružale žestoki otpor do samog kraja.
Maršal Timošenko i njegov komesar Nikita Hruščov izvukli su se iz obruča u posljednji čas zračnim putem, dok je general Kirponos odbio ponuđenu evakuaciju i na kraju je poginuo zajedno s većim dijelom svog štaba.
 
Epilog
 
Dne 26. rujna Nijemci su objavili završetak bitke kod Kijeva i zarobljavanje mase od 665.000 sovjetskih vojnika tokom čitave operacije, od čega najviše u posljednjih nekoliko dana. Također su objavili zapljenu ili uništenje 3.718 artiljerijskih oružja i 884 tenka.
Prema sovjetskim podacima, u toku čitave kijevske strategijske operacije od 7. srpnja/jula do 26. rujna 1941. SSSR je imao 531.471 poginulog ili nestalog (zarobljenog) i 54.127 ranjenih vojnika.
Sudbina zarobljenih sovjetskih vojnika bila je strašna. Nijemci nisu izvršili nikakvu logističku pripremu za prihvat tolike mase ratnih zarobljenika, pa su ih držali na otvorenom prostoru i s vrlo malo hrane i vode. Stoga ih je velika većina poumirala od gladi, hladnoće i bolesti, a navodno su zabilježeni i slučajevi kanibalizma.
 
Sovjetski vojnici zarobljeni u bici kod Kijeva:
 
 
Za sovjetsku stranu bitka kod Kijeva značila je ne samo težak poraz već i potpuni slom njihove cjelokupne fronte u Ukrajini, koja se do tada relativno čvrsto držala. Poslije ove bitke Nijemcima je bio otvoren put za dalje napredovanje prema Harkovu, Donbasu i Rostovu na Donu. Uzroci katastrofe kod Kijeva su najprije kasno prepoznavanje stvarnih njemačkih namjera, a zatim zakašnjelo i potpuno neodgovarajuće reagiranje na opasnost od okruženja.
Krivica za poraz kod Kijeva najčešće se pripisuje Staljinu, jer je tvrdoglavo inzistirao na obrani Kijeva i kada su se njemačka kliješta već zatvarala kod Lohvice. Postavlja se pitanje je li itko u sovjetskom vojnom vrhu bio na vrijeme svjestan potencijalne opasnosti po Jugozapadni front, a odgovor je: da.
Još 29. srpnja 1941. - gotovo mjesec dana prije početka njemačkog napada na jugu - tadašnji načelnik Generalštaba general armije Georgij Žukov zatražio je razgovor sa Staljinom o stanju na fronti i o mjerama koje treba poduzeti. Žukova je posebno brinuo slab položaj Centralnog fronta, koji je u toku bitke kod Smolenska pretrpio velike gubitke. Žukov je predviđao da će Nijemci udariti na slabu 21. armiju, s vjerojatnom namjerom obilaznog manevra radi napada na Moskvu s juga. Kao drugu opasnost Žukov je vidio mogućnost da Nijemci izbiju u pozadinu Jugozapadnog fronta, vjerojatno uz sudjelovanje oklopnih snaga iz grupe armija Jug.
Kao protumjeru za ove prijetnje Žukov je predložio Staljinu skraćenje fronte i pregrupiranje snaga radi jačanja obrane Moskve, kao i stvaranja rezervi za protuudar. Na Staljinovo pitanje ''što će biti s Kijevom?'' Žukov je decidirano odgovorio: ''Kijev ćemo morati napustiti''. Kada je čuo za napuštanje Kijeva Staljin je naravno pobjesnio i predbacio Žukovu da govori gluposti, na što je usljedila prepirka. Žukov je demonstrativno dao ostavku na dužnost načelnika Generalštaba, a zamijenio ga je maršal Šapošnjikov.
 
Georgij Žukov:
 
 
Što se tiče Nijemaca, bitka kod Kijeva bila je njihov najveći operativni uspjeh u čitavoj kampanji na Istočnoj fronti. Njihova propaganda odmah je rastrubila priču o ''najvećoj bici u povijesti''. Međutim, po mišljenju povjesničara, pa i njemačkih generala iz onog vremena, sâmo vođenje ove bitke predstavljalo je prvorazrednu strategijsku pogrešku jer je izgubljeno dragocjeno vrijeme i dio resursa za nastavak ofenzive prema Moskvi koja bi, da je napadnuta u kolovozu umjesto početkom listopada, vjerojatno pala prije zime - a tada bi i čitav rat na Istočnoj fronti izgledao potpuno drugačije.
Na vrh Go down
 
Kijevska bitka 1941. - najveće okruženje u povijesti ratova
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1
 Similar topics
-
» Kijevska bitka 1941. - najveće okruženje u povijesti ratova
» BITKA KOD KURSKA
» Staljingradska bitka - žrtve
» 6. april 1941.
» Trubni znaci JNA

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA :: VOJNA PLATFORMA :: Vojna Historija / Vojna Povijest / Vojna Istorija-
Idi na: