FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA

Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez
 
HomeRegistracijaLogin
_______________Bile su to dobre i loše godine. Bile su to godine aktivnosti i uspavanosti, godine uvažavanja i nerazum(ij)evanja, godine druženja i ljutnje, odlazaka i dolazaka, nagradjivanja i kažnjavanja, ukora i oprosta, godine radosti i tuge... svega je bilo izuzev: mržnje. Sedam godina postojimo. Branimo pravo na s(j)ećanja! Vaš Forum BPN JNA.

Share | 
 

 POSLEDNJI ČIN maršala JNA

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
jelen pivo
Vodnik
Vodnik


Broj komentara : 472
Član od : 2011-10-06

KomentarNaslov komentara: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 9:33

Svi znamo ko je mogao nositi titulu MARSAL u bivsoj SFRJ.Najveci sin nasih naroda i narodnosti.Ali pred sam kraj zivota 4.5.1980 u 15:04 prestalo je da kuca srce naseg najvaznijeg sina.Plakalo je tad i staro i mlado i klelo da ce ostati na njegovom putu.Dodje 1991 godina i pocetak raspada najvecitekovina u koje su se generacije i generacije zaklinjale,da brat udari na brata,da se kod nas to nemoze desiti.Jer je jedna od najveci tekovina nase revolucije bratstvo i jedinstvo,PRED KRAJ 1991 DODJE I DO TOGA DA SE NASEG NAJVECEG SINA ,I JEDINOG MARSALA,ODREKNE I JNA NJEGOVA UZDANICA I PETA VOJNA SILA U SVETU.Stigla naredba da se sva MARSALOVA obelezija uklone iz kasarni.E da ste bili prisutni pa da gledate FACE oficira kojima do toga nije bilo
Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 11:07

Misliš plakali su ili likovali....??
Na vrh Go down
jelen pivo
Vodnik
Vodnik


Broj komentara : 472
Član od : 2011-10-06

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 11:41

Nije im bilo jasno ko i onim sto su lezali na golom otoku zbog STALJINA
Na vrh Go down
alexandar
GENERAL JNA - Zam(j)enik Načelnika GŠ
GENERAL  JNA - Zam(j)enik Načelnika GŠ


Orden za vojne zasluge s velikom zvijezdom (I.red) Orden za VZ
Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima Orden za VZ
Jubilarna Medalja 7 g. Jubilarna Medalja 7 g.
Broj komentara : 4380
Član od : 2011-06-23
Dob : 53
M(j)esto Loznica , Srbija

KomentarNaslov komentara: Re   14.10.11 12:35

"Djekna jos nije umrla, a kad, ce ne znamo..." Shocked scratch Wink
Na vrh Go down
Kaplar M
Stariji Vodnik
Stariji Vodnik


Broj komentara : 650
Član od : 2010-11-06
Dob : 51
M(j)esto Belgrade

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 12:58

Možda nije baš mesto za ovo što ću zapisati, ali da ne otvaram novu temu zbog jedne zanimljivosti. Kao što je postojao čin Maršala i nosio ga je Josip Broz, u JNA je postojao još jedan čin jednako redak kao i ovaj. To je čin Admirala flote, i formacijski je nosio onaj visoki oficir koji je bio na mestu načelnika generalštaba. To je bio samo jedan čovek u istoriji JNA- Branko Mamula. Niko posle njega nije imao prilike da ponese četiri admiralske zvezde.
Na vrh Go down
coper
Gušter
Gušter


Broj komentara : 12
Član od : 2011-10-11

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 13:58

Mnogi su plakali,pa i ja,ali su kasnije dosla cudna vremena i sve se brzo menjalo
Na vrh Go down
jelen pivo
Vodnik
Vodnik


Broj komentara : 472
Član od : 2011-10-06

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 14:36

Poenta moje price je u tome da jos mnogi oficiri nisu bili svesni situacije u drzavi i lebdili su ni na nebu ni na zemlji
Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:49

Nestao Joža Broz ali ubrzo se raspala umjetna tvorevina koju je stvorio, naravno da to nekima nije bilo jasno još manje pojmlivo, ali ima takvih još i danas, u Hrvatskoj on baš nije bio omiljen, poglavito ne u Zagorju čiji je navodno bio sin, pa tko to može voljeti čovjeka koji poslije rata dao pobiti nekoliko stotina tisuća svojih sunarodnjaka samo zato što su bili pripadnici druge vojske, zamislite da to isto sad mi učinimo svima onima koji su bili u SVK ili nekoj drugoj formaciji??? , zar to nebi bio genocid,??? ljudi su bili vojnici i to je bila njihova dužnost, danas svi živimo jedni do drugog i živimo svoj život, zar to nije normalno??
Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:50

Enigma identiteta J.B.Tita

Traumaticno djetinjstvo Josipa Broza Tita




Izmedu Kostelske bregove sa jedne i Slovenske gorice sa druge strane, gdje protice rijeka Sutla, nalazi se jedno malo selo Kumrovec. Selo koje pod svojim krovovima nema vise od 300 stanovnika i samim tim tesko bi dospjeo na zemljopisne karte nase domovine da nije bas tu roden jedan od najvecih zlocinaca naseg doba Josip Broz Tito.

Naime da bi smo dokucili uzroke Titove sociopatske osobnost,morat cemo vratiti se u njegovo djetinjstvo,jer je upravo niz tuznih i mucnih dogadjaja doveo do toga da se Tito profilira u jednu bescutnu osobu,koja nerazluciva poimanje dobroga i losega. Tesko socijalno i imovinsko stanje,kao nebriga i zlostavljanje od strane svojih roditelja,uvelike su doveli do toga da se Tito profilira kao jedna mizantropska osoba. Titovo tesko i nesretno djetinjstvo,svakako ne moze opravdati njegove postupke u buducnosti,kao i umanjiti tezinu zlocina,koje je pocinio nad gotovo milijun ljudi,ali da je kojim slucajem Tito bio izveden pred lice pravde,dogadjaji iz djetinjstva izazvali bi sucut i razumjevanje porote u kakvom stanju je Tito odrastao,te bi stoga blaze sudili njegove postupke. Pa dakle...




NEMORALNI RODITELJI J.B.TITA

Majka J.B.Tita,Marija Jovorseka,kci Martina slovenskog seljaka iz Podsrede,lijepa i zanosna djevojka.privlacila je paznju lokalnih momaka,a tu paznju,Marija je vrlo dobro znala i iskoristiti. Glas o Marijnoj veseloj i razuzdanoj naravi,pronio se i medju zgubidanima iz okolnih sela,pa tako i u Kumrovcu,s druge strane rijeke Sutle. Takvu neobuzdanu,blaze receno,narav,Marija je naslijedila od svojih roditelja,koji su i sami imali 16 djece. Vec sa 14g.Marija je svome ocu Martinu,zadavala glavobolje,a vrhunac tome,bile su i orgije koje je Marija priredila u ocevom staglju,sa vise seoskih momaka,koji su znali uzivati u njenim carima. Taj sramotni dogadjaj procuo se selom,pa je seoski prakanator zabranio Mariji ulazak u seosku crkvu,a ona sama postala je glavna tema seoskih baba tracara. Sto je bila starija Marija se vise otimala kontroli a njezin otac Martin,zbog toga je par puta bio zrtva seoskih mangupa,kojima je on branio da vidjaju Mariju. Nakon jedne od Marinih razuzdanih nociju,puninih uzitka,desilo se nesto,cega su se njezini roditelji i pribojavali,Marija je ostala u drugom stanju. Tragedija je bila jos veca,kada nitko od Marinih obozavatelja,nije htjeo preuzeti odgovornost,sto je i razumljivo,jer u ono vrijeme se nije moglo ustvrdit,tko bi trebao i preuzeti odgovornost za taj cin,a i kada bi se znalo,vrlo tesko da bi se netko u tom selu usudio ozeniti Mariju,jer tesko da bi se zenikovi roditelji slozili sa njegovim izborom,jer je Marija slovila kao nemoralna djevojka. Da bi spasio Marinu cast,nezin otac Martin,doveo je jednog momka iz susjednog sela Kumrovca te mu je ponudio Mariju za zenu. Taj momak,bio je Franjo Broz,poznat kao seoska vucibatina i pjanac,neradnik koji je samo obilazio krcme,bio je na glas kao velika prznica i svadljivac,poznat po izazivanju tuca,u kojima je uglavnom on sam izvlacio deblji kraj. Sta je Martin ponudio Franji da ovaj uzme Mariju za zenu,nikada se nije doznalo,ali Franjo je mogao biti i vise nego zadovoljan sto ce imati takvu lijepu zenu,jer on je bio jedno spadalo,kojega su izbjegavale seoske cure,a ozenivsi Mariju,vjerovatno je iskoristio i jedinu priliku za zenidbu,pa se tako se svojih 16g.Marija Javorseka udala za 8g.starijeg Franju Broza propalicu i zgubidana.




TESKO DJETINJSTVO MALOGA JOZE BROZA

I sam Tito vise puta je naglasio kako je imao tesko djetinjstvo,a evo jednog citata u kome on medju ostalim kaze,,-" Djetinjstvo moje je bilo tesko... Cesto ni kruha nije bilo dovoljno, zbog toga se desavalo da je majka, da bi pravilno rasporedila rezerve kukuruznog brasna koje je imala, morala zakljucavati ostavu u kojoj se nalazio kruh, a mi, djeca, dobijali smo samo toliko koliko se moglo pojesti.... Jednom je bio neki svetac, a roditelji otisli nekamo u goste. Bili smo gladni. Na tavanu je visjela suha svinjska glava koja se cuvala za Novu Godinu. Braca i sestre su plakali, a ja skinem tu glavu, stavim je u kotao s vrucom vodom, uspem malo brasna, pa se sve to kuhalo oko dva sata. Najeli smo se da je >>sve pucalo<<. Ali jelo je bilo toliko masno da smo se svi razboljeli. Kad se majka vratila, mi svi samo sutimo i stenjemo. Ona se razljutila te nas je zbog tog istukla..."'

Ova izjava odnosi se na dogadjaj kada je Tito skuhao svinjsku glavu,koju je nasao na tavanu kuce,pa su se on i njegova braca i sestre razboljeli od trihineloze. Od sve djece Brozovih mali Joza,bio je najdovitljiviji i snalazljiviji,pa je tako nakon sto su ih roditelji zakljucali u kucu i same ostavili nekoliko dana bez hrane,dok su se oni provodili na raznim seoskim sajmovima,mali Joza,da bi svojoj braci i sestrama utazio glad,dosjetio se da na tavanu ima jedna svinjska glava,te ju je skinuo i skuhao,nakon cega su je oni pojeli. Kako je obitelj Broz bila ocajno siromasna,te nisu imali sta jest,osim onoga sto bi im donijeli dobri ljudi koji su se sazaljevali na djecu,svinjska glava koju je Tito skuhao, dugo je stajala na tavanu,a nju su cuvali za Novu godinu,jer nisu drugo sta imali,ona se od dugog stajanja pokvarila i nije bila jestiva,pa su se stoga jadna djeca otrovala.

Na zalost ovo jedini slucaj gdje su djeca Brozovih ispastala zbog roditeljske nebrige i zapostavljenosti,a kako je u Zagorju obicaj da se ne petlja u tudja posla,sve je to ostajalo unutar obitelji. Nakon udaje za Franca Broza,Marija se propila pa je s muzom obilazila okolne krcme,a kako su oboje pili djeca su uvjek bila gladna i bosa,pa je od njihovih 15.djece,zbog podhranjenosti i bolesti 7.umrlo,sto je jako utjecalo na psihu J.B.Tita. Otac Franc je tukao majku Mariju,a nasilnik je cesto udarao i svoju djecu,a ponajvise samog Tita,jer je uvjek govorio kako on nije njegovo djete,i da je plod Marine nevjere sa susjedom Stefom. Naime,Marija i nakon sto se udala za Franca,ostala je pohotna i zeljna drustva mnogih muskaraca,pa se po selu govorilo kako vara Franca sa mnogim suseljanima,a navodno je i sam Franc,jedan puta je uhvatio na djelu sa svojim prijateljom Stefom,nakon cega se rodio Tito.U Franji je uvjek postojala sumnja kako mali Joza nije njegov,pa je stoga od sve djece najvise njega matlertirao i zlostavljao. Price o Franjinom zlostavljanu maloga Joze,stigle su i do njegovoga djeda Martina,koji je dosao u Kumrovec i maloga Tita odveo sa sobom u Podsrede,gdje je Tito ostao sve dok nije krenuo u skolu.

POCETAK SKOLE,POCETAK NOVIH MUKA,ZA MALOGA BROZA TITA

Brezbriznim i veselim danima maloga Joze uskoro je dosao kraj. Kako je doslo vrijeme da podje u skolu,djed Martin ga je morao vratiti u Kumrovec njegovim neodgovornim roditeljima. Otac Franjo,nije mogao smisliti maloga Jozu,pa ga je tjerao da radi teske fizicke poslove,a nakon sto je posao u skolu,njegov ucitelj Markovic je primjetio da se nesto cudno desava sa djecakom,pa je otisao da porazgovara sa Titovim roditeljima. On je pitao Franju zasto Joza ne dolazi redovno u skolu,na sto mu je Franc bezobrazno odgovorio,da ne moze,jer mora cuvati krave. Pjanac je nastavio tuci maloga Tita,i uzimati peneze,koje bi on dobio od cuvanja krava i obavljanja drugih teskih poslova. Zbog sveg tog maltretiranja Tito se poceo povlaciti u sebe,i izbjegavao komunikacije sa drugima,dok je zbog svih tih trauma,imao govornu manu,zbog cega su mu se druga djeca rugala u skoli. Iz sazaljenja nad Titovom tuznom sudbinom,njegov ucitelj Markovic,pomogao mu je i dao dobre zavrsne ocjene,bez kojih se jadni Joza ne bi mogao nastaviti skolovati. Cim je Tito porastao,napustio je obiteljski dom u kome je bio toliko nesretan,i otputio se u svijet. Upao je u lose drustvo,zbog kriminalnih radnji nekoliko puta je zavrsio i u zatvoru.ostatak znate..



Enigma identiteta J.B.Tita

Fascinantno otkrice su objavili slovenski znanstvenici,naime,kako su u Ljubljani neposredno pred smrt Josipa Broza Tita,lijecnici bili prisiljeni otcapariti najvoljeniju nogu bivse Jugoslavije,radi bolesti,tu istu su zaledili u svojemu znanstveno istrazivackom labalatoriju.
Nedavno je jedan ludi slovenski znanstvenik,odlucio ukrasti nogu Josipa Broza Tita,te izvaditi potrebne stanice i genome,i tako napraviti repliku J.B.Tita.
Ludi znanstvenik je zeljeo uspostaviti novi svjetski komunisticki poredak,a za to mu je trebao as u rukavu,pa je mislio sa genima uzetih iz ukradene noge,klonirati novog J.B.Tita,i tako uvjeriti komuniste svijeta,da je njihov voljeni marsal uskrsnuo,a oni bi u svoj toj euforiji napravili novu revoluciju i zbacili cionisticki svjetski poredak.
Medjutim slovenska policija je ubrzo usla u trag poludjelom znanstveniku,tako da su ga ubrzo pronasli i priveli,prije nego sto je uspjeo ostvariti svoju stravicnu zamisao.
Kada su nogu vratili na medicinsko sveuciliste u Ljubljani,tim eksperata da bi utvrdio,da li se zaista radi o Titovoj nozi,pozvali su jedinog njegovog krvnog srodnika koji im se odazvao na poziv.
Bio je to bratic,od Titova Strica,a kada su znanstvenici,uporedili rezultate DNK,J.B.Tita,i njegova Bratica,bili su sokirani spoznajom,da prema tim rezultatima Tito i njegov rodjak nisu u rodu.
Da bi ustanovili istinu,po odobrenju rodbinemeshumirani su Titov otac,majka i stric,te su izvrsene detaljnije analize i usporedbe DNK.
Rezultat je bio pomovno isti,oni nisu bili Titovi roditelji,ili bolje receno Tito nije bio njihov pravi sin.
Ono sto sve zanima je,ako on nije pravi Tito,onda gdje je pravi Tito.
Odgovor na to pitanje,najvjerovatnije se krije u zabranjenim memoarima Vladimira Didiera,koje su jugoslovenske tajne sluzbe,unistile.
Medjutim postoje svjedoci koji govore da su pravoga Tita zarobile xxx,a kako nitko nije znao pravi izgled J.B.Tita,xxx i nisu znale koga imaju u rukama.
Ti svjedoci,koije nitko prije nije uzimao za oizbiljno,jos govore,kako je Tito,iskoristio nepaznju xxx,pa se uspio osloboditi i poceo bjezati,ali kako je bio mrak,on se spotako na kamen,te je pao preko rucne kose,koju su seljaci zaboravili poslije kosidbe u travi,a on je sirotan,pao direktno na vratom na ostricu kose,i tako izgubio glavu u doslovnom smislu.
Tek ujutro xxx su nasle Titovu glavu,ali kako nisu znali o kome se radi,pa tome nisu pridavali vecu pozornost,a makon sto su se napili,sa njom su igralki nogomet,zbog cega su bili strogo kaznjeni od satnika njihove postrojbe.
Partizani da bi izbjegli gubitak morala kod svojih boraca,zatajili su Titovu,smrt,a na njegovo mjesto,stavili su jednoga Cigu,koji mu je puno slicio,jedina razlika se mogla primjetiti u govoru,jer Cigo,nikada,nije dobro savladao zagorski naglasak.
Poslije rata komunisti su odlucili zadrzati Cigu,na mjestu marsala,a njegova uloga u upravljanju zemljom je bila minorna,jer on je bio samo obicni fikus,nesto poput Mesica danas u Hrvatskoj.
Eto napokon je razrijesena enigma Titovog identiteta,o kome se vec odavno raspravljalo,radi jednog prsta viska.

Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:51

Jozef Klajn je pravo ime Josipa Broza

Šesti stupanj u masona zove se Titus, pa je ime Tito vjerovatno tog korjena


Ovih dana izašla je iz štampe knjiga "Enigma Broz" s podnaslovom "Ko ste Vi druže predsedniče", autora dr Aleksandra Matunovića. Ovo je drugo dopunjeno izdanje istog naslova koje je autor značajno proširio i u kojem se nalazi, po svemu sudeći, odgovor na pitanje ko je ustvari bio Josip Broz višedecinijski vladalac države i partije u Jugoslaviji. "Glas" će u nekoliko nastavaka preneti zanimljive delove ove izuzetne knjige.
U rešenju Enigme Broz, pokušao je da mi pomogne i jedan Amerikanac jugoslovenskog, odnosno hrvatskog porekla, koji mi je poslao opširno pismo i dozvolio da njegovu sadržinu publikujem, s tim da čak ni inicijale njegovog imena i prezimena ne navodim.
Gospodin iz Amerike je visokoobrazovana ličnost sa završena dva fakulteta. Nosilac je velikog broja zvanja i titula kao i pisac nekoliko knjiga. Iz pisma se vidi da je veliki poznavalac masonskog pokreta, čak bi se moglo reći da je i sam mason - iluminat. Pošto u pismu ima veliki broj podataka od kojih su neki dobro poznati, ja sam iz pisma izdvojio po mom mišljenju malo poznate ili nepoznate podatke.
Kao i ja, gospodin iz Amerike Titovom ličnošću se ne bavi iz ideoloških, političkih, nacionalnih ili drugih razloga. Posredi je intelektualna radoznalost, objektivnost i istinoljublje. Prema njegovim saznanjima, Titov otac je bio Jevrejin Josip Klajn, veterinar, koji je radio na imanju poljske grofice Marije u koju se zaljubio i s kojom se oženio. U braku su imali dva sina. Jedan od njih se zvao Jozef, i to je Tito, a drugi Henrih.
Jozef je bio vrlo inteligentno i radoznalo dete. Sve je hteo da proba i pokuša. Sve mu je lako išlo od ruke. Rano je naučio jahanje, mačevanje, sviranje klavira i okretne igre. Klavir je bio njegova velika ljubav. Da je nastavio sa sistematskim vežbanjem, uz talenat koji je posedovao, smatra se da bi bio veliki pijanista. Kada je Tito posle rata u jednoj privatnoj vili pred Zdenkom Marasovićem, poznatim pijanistom, svirao Šuberta i Šopena, Zdenko je bio ushićen njegovim izvođenjem.
Jozefovi rođaci bili su poljski, a zatim meksički violinista Henrih Šerina i američki glumac Kirk Daglas.
Vido Latković (šef Katedre za slovensku fonetiku), analizirao je akcenat Titovog govora i našao da je to poljski govorni akcenat. Smatra se da se maternji akcenti u govoru nikad ne mogu izgubiti. Jozef je bio mason, član tajne organizacije "Slobodni zidari", čiji je cilj bio menjanje svetskog poretka na globalnom planu. Intelektualno i finansijski, ova organizacija delovala je preko svojih loža i banaka pojedinih zemalja.
Centri moći ove organizacije bili su Velika engleska i Francuska loža, kao i veliki broj loža širom SAD. Beograd je bio jedan od značajnih centara evropske masonerije. Najuticajniji i najradikalniji deo masona su iluminati (prosvetljeni). Iluminate je osnovao Nemac Adam Vojšaupt u 18. veku. Jezgro iluminata čine najveći svetski bankari. Maksima iluminata je: "Kada zli ljudi mogu da rade zlo da bi ostvarili svoje ciljeve, zašto mi ne bismo radili zlo da bismo ostvarili dobre ciljeve".
Jozef je s bratom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine u kojoj mu je brat ubijen ili poginuo, ne zna se tačno. Za vreme Oktobarske revolucije, Tito je stupio u ČEKA, odnosno NKVD. Dobio je novi identitet i upućen u Pariz.
U Parizu preko Francuske masonerije stupa u službu Intelidžens servisa (engleska obaveštajna služba) i upoznaje se s Čerčilom, koji je pripadao redu iluminata. Čerčil je Tita uveo u englesku masoneriju. Šesti stepen te organizacije zove se Titus (zadužen za socijalna pitanja). Otuda, najverovatnije, potiče njegov naziv Tito, odnosno njegovo konspirativno ime.
Tito je znao veliki broj jezika. Znanje poljskog jezika uvek je krio, iako mu je poljski bio maternji jezik. Mada je bio dvostruki agent, Tito je prvenstveno radio za svoj račun, odnosno interes. On je okrenuo leđa masoneriji, Staljinu i katolicizmu. Povremeno, kada mu je to trebalo radi realizacije ličnih ciljeva, on se vraćao starim ljubavima. Masoni, katolička crkva i Staljin ne samo da su bili protiv Kraljevine Jugoslavije, nego su bili i protiv njenog reintegrisanja posle Drugog svetskog rata. Oni su smatrali da je nagodba Čerčila sa Staljinom o podeli Jugoslavije na dva podjednaka dela za njih najprihvatljivije rešenje.
Tito je imao svoje ciljeve koje je nastojao da realizuje i u tome uspeo uprkos takvih oponenata. On je vešto koristio antagonizam tri velike svetske internacionale (masonske, katoličke i komunističke).
U cilju dezintegracije Jugoslavije, a posebno izdvajanja iz nje Hrvatske, masoni su u sadejstvu s ustašama, štićenicima fašističke Italije i Mađarske, i članovima VMR-a organizovali ubistvo kralja Aleksandra u Marselju. Po nalogu francuskih masona, povučeno je najuže kraljevo telesno obezbeđenje što je omogućilo ustašama i veemerovcima nesmetan pristup kraljevom automobilu.
Francuski masoni nisu dozvolili učešće članova jugoslovenske vlade u istrazi kraljevog ubistva. Kada su neki članovi jugoslovenske kraljevske vlade saopštili vest o ubistvu kralja Aleksandra njegovoj supruzi kraljici Mariji, ona im je rekla: "Vi ste ga ubili, znajući da su ta gospoda masoni".
Mnogi jugoslovenski komunisti bili su masoni. Najpoznatiji među njima bili su Moša Pijade, Koča Popović, Vladislav Ribnikar, Ivan Ribar, Boris Kidrič, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, po nekima i Milovan Đilas. Tito je bio vrlo vešt političar. On se nije čvrsto vezivao ni za jednu organizaciju ili pokret. Čak i kada je bio vođa nesvrstanog pokreta, čija se politika razlikovala od politike Amerike i Rusije, on je nastojao da s američkim i ruskim vođama održava dobre odnose.

Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:53

AKO SVE DO SAD BILA ENIGMA ONDA JE OVO SUROVA STVARNOST!!

Ratni zločini maršala Tita
U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.
Za što se bore partizani?
O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: “Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini” (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od «invazije fašističkih barbara» i poziva sve «opljačkane narode», ne samo na «uništenje fašističke oružane sile», nego i na «obračun i uništenje svakog člana pete kolone», na «pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila «narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine» nakon rata kako «nikada više ne bi došlo do rata» i kako bi «narodi živjeli zajedno u bratstvu». Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala «narodna demokracija» vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti «tenkovski komunizam» pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili «jugoslavenske narode» u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju «bosanskim seljacima i radnicima», da se moraju sami boriti za «oslobođenje od fašizma», a «najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile» kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program «21 točka» o «Svjetskoj revoluciji». Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.
Zločini po Partijskim naputcima
Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako «radničke mase» neće dozvoliti «povratak na kapitalizam» koji da «je doveo do fašizma». Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) «kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije» KPJ, koja da vodi «narodni ustanak». U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv «NOB», britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo »iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)» Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, «koji» da «nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)» Partizanski list «Hercegovac», kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)«borbi protiv okupatora, xxx i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda – četnika»(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: «Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika «rukovodstva» politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju «izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije.» (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred «narodnom vlašću» izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad «oslobođen») uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su «osuđenike» strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da «peta kolona» nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni «Šoša», a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz «udarne» XIII proleterske brigade «Rade Končar» zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan «Vitez Zrinski od Travnika». Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i «oslobođenja» Travnika uslijedila je partizanska osveta: «Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije», kako su partizani nakon Avnoja od 29. «novembra» 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene xxx (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski «oslobodioci» su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: «Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu.» 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog «kaznenih djela protiv naroda i države», čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku «Oslobođenje» 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. «Narodno-oslobodilački pokret» i «NOB»
Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi «Sve naše Dakse – hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade» (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. «Narodno-oslobodilačke odbore» (NOO). Partizanska «civilna» vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. «oslobođenoj teritoriji» gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija «kooptirala» članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. «Narodno-oslobodilački odbori» su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba» (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv «klasnog neprijatelja».
Trg maršala Tita – trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina
Vrhunac ratnih zločina partizana («Bleiburg» i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić «Stevo», šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant «Vrhovnog štaba», maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.
Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: «U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu» (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/
Izvori:
- «Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi», Zagreb, 1957.
- «Srednja Bosna – Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. – 1950. /1992. – 1995.», profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
- «Sve naše Dakse – hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade», Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- «Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien», Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942.
-net.hr

Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:57

Enigma Broz

Poljak jevrejskog porekla
Otac je bio veterinar, a majka Marija pripadala je poljskoj aristokratiji

Isto tako, nastojao je da održava dobre odnose i s katoličkom crkvom. Godine 1973. posetio je papu Pavla Šestog i s njim puna četiri sata vodio razgovor u četiri oka.

Ako se Titu pripisuje neko antisrpsko raspoloženje zato što je navodno bio Hrvat, to nije tačno. On kao mason-iluminat možda nije bio naklonjen Srbima, jer su Srbi svesno ili nesvesno kao ljudi koji ne trpe nikakve šablone ni uređenje njihovog društva protiv njihove sopstvene volje, uvek bili na putu masona, odnosno ostvarenju njihovih planova.

Čak i srpski masoni nisu bili verni poslušnici engleske, francuske i američke masonerije.

Slične podatke o Titovom poreklu dobio sam od gospodina R. R. koji mi je napisao da je na osnovu pouzdanih podataka doznao da je Titovo pravo ime Josip Klajn, Poljak, jevrejskog porekla. Titova majka Marija potiče iz poljske aristokratske porodice. Titov otac bio je veterinar pored koga je Tito zavoleo životinje i ta ljubav prema životinjama kod Tita je ostala do kraja života jako izražena.

Pokazalo se da Tito nije enigma samo za mene nego i za mnoge druge koji su nastojali da mi pomognu u njenom rešavanju. Više puta sam se pitao zašto Sovjeti posle Rezolucije Informbiroa, kada su na njega bili ogorčeni i kivni i kada su ga nazivali svakakvim imenima, nisu rekli nešto i o njegovom identitetu.

Na ovo moje pitanje odgovor sam dobio od gospođe Dragice Buđanovački, nastavnice iz Beograda. Tajno, slušajući emisije Radio Moskve, čula je kada je spiker jednom prilikom rekao:

- Jugoslovenski narode, ti živiš u velikoj zabludi. Čovek koji je na tvome čelu nije Josip Broz, Hrvat iz Kumrovca i metalostrugar za koga se predstavlja, već Josip Klajn, majarski Jevrejin, rođen u Belgiji. "Gospodin u belom", kako su ga u mondenskim krugovima zvali, nije metalski radnik, već aristokrata koji je bio stalni posetilac briselskih balova i miljenik belgijskih dama.

Kominterna je u saglasnosti sa sovjetskom obaveštajnom službom postavljala, finansirala, smenjivala i likvidirala sekretare i pojedine istaknute članove komunističkih partija drugih zemalja. Pri postavljanju za sekretare, više se vodilo računa o sposobnosti tih ljudi i njihovoj odanosti Sovjetskom Savezu, a manje o njihovom nacionalnom poreklu.

Titov prethodnik na mestu generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije postavljen je, smenjen i likvidiran, a da članovi jugoslovenske Komunističke partije nisu znali da on nije Srbin, već da se iza imena Milan Gorkić krije Poljak Josip Čižinski. Zbog toga ne bi bio presedan da se i iza imena Josipa Broza krije neka druga ličnost.

Sekretari komunističkih partija drugih zemalja bili su agenti SSSR-a, a te partije agenture.

Sovjetska obaveštajna služba bila je vrlo dobra i vrlo jaka organizacija koja je vodila dugoročnu politiku. Ona je pored partijskih agentura u stranim zemljama, a naročito u velikim evropskim i azijskim zemljama, imala i agente druge vrste i druge namene. Imala je svoje agente u najpoznatijim institucijama pojedinih zemalja, čak i u generalštabovima mnogih stranih armija.

Tito je kao agent Kominterne iz sovjetske obaveštajne službe upućen u Jugoslaviju sa zadatkom da se uključi u rad KPJ, da se afirmiše, da bi ga u određenom momentu Sovjeti mogli postaviti za sekretara KPJ.

On prvo počinje politički da radi i da se probija u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, gde biva zapažen u borbi protiv frakcionaštva i biva podržan u tom od pojedinih drugova, među kojima je bio i Andrija Hembrang.

Da bi se afirmisao na jugoslovenskom planu, on sudu 1928. godine javno izjavljuje da je član jugoslovenske Komunističke partije i da ne priznaje nadležnim državni sud.

Godine 1937. Staljin je želeo da uništi staru Kominternu pošto je prethodno likvidirao sve revolucionare iz Lenjinovog perioda, među kojima su bili: Zinovjev, Kamenjev i Buharin. Uhapšen je veliki broj članova nemačke, španske, jugoslovenske, mađarske, poljske, bugarske, austrijske, estonske, letonske i drugih komunističkih partija.

U komunističkim partijama Meksika, Turske i Irana smenjeni su generalni sekretari. Staljin je ostavio samo one koji su kroz izdaju svojih najboljih prijatelja pokazivali vernost i odanost njemu. Komunistički bog, da bi se umilostivio, tražio je ljudske žrtve. Tito je izdao Milana Gorkića. Kao nagradu za to, on je postavljen za generalnog sekretara KPJ. To naimenovanje u Parizu su očekivali Sreten Žujović i Rodoljub Čolaković.

Rodoljub Čolaković je jednom prilikom, kada je na Tita bio nešto ljut, ispričao mome kolegi, profesoru Medicinskog fakulteta, a njegovom ličnom prijatelju (B.M.) - da je u Parizu jedno vreme stanovao zajedno s Titom. Tito je, prema kazivanju Čolakovića, svako poslepodne negde odlazio.

Jedne večeri, Čolaković je zatekao Tita gde pere krv s košulje i odela. Posekao sam prst, rekao je Tito. Povreda je tako ozbiljna da ću možda ostati bez njega. Zavoj na prstu nosio je dva dana. Treći dan zavoj je skinuo. Iako je pažljivo gledao, Čolaković na navodno povređenom prstu nije video posekotinu, ni bilo kakav drugi znak povrede. Posle ovoga, jasno mu je bilo da je Tito bio likvidator ili u najmanju ruku pomagao pri likvidaciji članova jugoslovenske KP, a možda i drugih partija. Verovatno da od tada počinje tvrdnja da Tito nije imao jedan prst. Godine 1938. Staljin je uhapsio i likvidirao veliki broj uglednih jugoslovenskih komunista.

Tada je Tito izdao ne samo svoje prijatelje, nego i bivšu ženu Pelagiju Belousovu. Ona je uhapšena kao agent Gestapoa. Posle njenog hapšenja, Tito je poslao pismo Staljinu u kome je napisao da nije mogao pretpostaviti da je njegova žena nepouzdana i tu svoju političku neopreznost okarakterisao velikom mrljom u svome životu. Ovim je još jednom pred velikim voždom položio ispit.

Nije on bio jedini komunista koji se peo preko palih žrtava. U tu grupu spadaju Toljati, Kaganović, Molotov i drugi koji su izdali svoje najbliže. Molotov, koji je bio jedan od najvernijih saradnika Staljina, nije smeo da ga zamoli da mu oslobodi ženu koja je ležala u zatvoru kao Jevrejka i nepouzdani elemenat.

Godine 1939. Staljin osniva novu Kominternu u koju ulaze provereni i njemu odani ljudi. Tito je bio čovek zadatka Kominterne i boljševičke partije, čovek zadužen za rad na rušenju Kraljevine Jugoslavije. U tom cilju, KPJ sarađivala je s ustašama i drugim neprijateljskim organizacijama.

Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:57

Enigma Broz
Povratak Mustafe Golubića
Piše: Dr Aleksandar Matunović

Staljin verovatno nije bio zadovoljan Titovim radom ili iz nekih drugih razloga, prema kazivanju načelnika Kabineta predsednika Republike Mirka Milutinovića, odlučio je da Tita smeni.

Vlada Popović, jedno vreme sekretar Komunističke partije Hrvatske i Mirkov odličan drug, u poverenju mu je rekao:

- Na moje ime 1941. godine, od Kominterne je stigla pismena depeša kojom se obaveštavam da je Josip Broz Tito odlukom ovog organa smenjen s funkcije generalnog sekretara KPJ kao nepodobna ličnost za vođenje partije u novonastalim uslovima. Zahtevano je da se sa sadržajem depeše sve članstvo odmah upozna. S depešom je upoznao Tita. Dogovorili su se da o tome nikome ništa ne govore, a da depešu unište. Pokazalo se da se Vlada Popović nije prevario u proceni Titovog jugoslovenskog opredeljenja.

Pošto nalog i depeša nije sprovedena u delo, u Beograd je odmah doputovao Mustafa Golubić, Staljinov čovek od velikog poverenja, verovatno s ciljem likvidacije Tita i još nekih nepouzdanih jugoslovenskih komunista.

Neko ga je iz beogradske partijske organizacije po naređenju "izvesnog druga" Golubića izdao Gestapou, koji ga je uhapsio i odmah zatim streljao.

Ako se na osnovu ljubavi prema određenim stvarima ili vrednostima, posebno kada je ta ljubav jako izražena, može naslućivati nečije poreklo, vredan pažnje je moj razgovor s Titom u jesen 1978. godine.

U Igalu za vreme terapije u bisernoj kadi, vidno raspoložen, Tito mi je rekao: "I ja ću biti bogat čovek. Imaću i ja pare. Izlaze mi sabrana dela za koja treba da dobijem veliki honorar".

Gledao sam ga začuđeno. Čudilo me je da ga je ta vest toliko uzbudila. Uzbudila njega, koji ima sve i kome ništa ne fali. Razmišljao sam šta da mu kažem. Prva misao koja mi je pala na pamet, a koja nije bila baš mnogo umesna, bila je:
- Druže predsedniče, zar za vas pare nešto znače?

Začuđeno me je pogledao kao da sam izvalio neku glupost.
- Druže doktore, čudi me od vas takvo pitanje. Zar ima čoveka kome pare ništa ne znače? Po čemu onda i meni pare ne bi nešto značile? Tačno je da ja imam sve, ali lično praktično nemam ništa. Sve ono čime ne možete slobodno raspolagati, to nije vaše. Ja čak i kada su u pitanju lične stvari ne znam šta je moje, a šta državno.

Značaj novca ni u komunizmu, a pogotovo socijalizmu, ne može se potcenjivati. Mi se zalažemo za robno-novčanu privredu koja se ne može vršiti bez novca.
- Slažem se da kapitalisti preteruju kada je u pitanju novac. Oni su novac glorifikovali. Za njih je novac merilo svih vrednosti. U njih je novac moć, vlast, privilegija, uspeh, prijateljstvo i zakon. S novcem se može sve postići, a bez novca ne može ništa.

Bez novca nema standarda, nema obrazovanja, nema nauke i umetnosti. Bez novca nema dobročinstva, kavaljerstva i humanosti. Bez novca nema prijateljstva, ljubavi i uživanja.

S novcem se čovek oseća moćniji, sigurniji, nezavisniji, slobodniji i preduzimljiviji.

Ljudi cene bogatstvo, dive mu se i žele ga. U nas, u odnosu na novac, postoje dvostruki pristupi i aršini. S ideološkog aspekta, teorijski se novac izjednačava s ostalim vrednostima kao što su: materijalna dobra i roba. Taj pristup je ideološki ispravan, ali s praktične strane u današnje vreme nema puno opravdanja.

Jedan japanski ekonomista tvrdi potpuno opravdano da roba i sve ostalo ima svoju vrednost samo ako se može novčano realizovati. Roba koja ne može da se proda nema nikakvu vrednost. Pamet, znanje i iskustvo imaju ili treba da imaju odgovarajuću novčanu vrednost.

Vi svoju pamet i svoje znanje prodajete preko svoje profesije. Pisac to radi preko knjige, umetnik preko umetničkog dela. Dok materijalna dobra i roba kod nas polako počinju da dobijaju svoju pravu novčanu vrednost, duhovna dobra i proizvodi duha još uvek su slabo vrednovana i slabo plaćena.

Slušao sam ga pažljivo. U njegovom govoru sve je bilo istina, ali istina koju nisam očekivao da bih od njega mogao čuti. Zamišljeno sam u njega gledao. On je to primetio i govor o novcu završio: "Pare su pare, druže doktore!"

Ja nisam ništa odgovorio. U sebi sam pomislio: sigurno da znam šta znači nemati para, jer sve do završetka studija najčešće ih nisam imao. Ne znam šta znači imati velike pare, jer velike pare takođe nisam imao. Pouzdano znam da je Tito uvek imao dosta para. Kao predsednik SFRJ možda najmanje, zbog čega mu jako nedostaju, i zbog čega im se tako raduje. Verovatno Tito potiče iz naroda čija je jedna od vrlo značajnih karakteristika velika ljubav prema novca. Njihova deviza je: novac treba ceniti, stvarati, posedovati, umnožavati i štedeti.

I posle ovog događaja, ja sam se pitao: ko ste vi, druže predsedniče?

Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:58

Enigma Broz
Uloga Ivana Krajačića

Ovih dana izašla je iz štampe knjiga „Enigma Broz" s podnaslovom „Ko ste Vi druže predsedniče", autora dr Aleksandra Matunovića, čoveka koji je četiri godine bio njegov lični lekar. Ovo je drugo dopunjeno izdanje istog naslova koje je autor značajno proširio i u kojem se nalazi, po svemu sudeći, odgovor na pitanje ko je ustvari bio Josip Broz višedecinijski vladalac države i partije u Jugoslaviji. „Glas" će u nekoliko nastavaka preneti zanimljive delove ove izuzetne knjige.

Jedan od najvećih neprijatelja Sovjetskog Saveza bila je Kraljevina Jugoslavija, zbog čega su NKVD, kasnije KGB i Kominterna, nastojali svim silama da je razbiju preko Komunističke partije Jugoslavije, ali im je to slabo polazilo za rukom. Tito je trebalo da bude glavni izvršilac te zamisli, ali sticajem okolnosti i igrom sudbine, desilo se nešto sasvim suprotno. Tito je bio onaj koji je reintegrisao Jugoslaviju. Kao Hrvat, to nikada ne bi učinio, što najbolje pokazuje slučaj Hebranga i Bakarića.

Logično se postavlja pitanje - ako je Tito stranac, zašto je reintegrisao Jugoslaviju i sanjao o balkanskoj konfederaciji?

Sigurno ne iz jugoslovenskog patriotizma i altruizma, već iz ličnih interesa i pobuda. Da bi bio vođa, on je morao imati državu kojom će vladati. Što veća država, tim veći i vođa. Potvrda mišljenja o Titovim liderskim ambicijama koje su išle do lidera svetskog formata je - nesvrstana politika Jugoslavije.

Moje sumnje u autentičnost Titove ličnosti, za vreme mog boravka kod njega u svojstvu ličnog lekara, u poverenju sam izneo nekim ličnostima koje su ga dobro poznavale i koje su moje sumnje na direktan ili indirektan način potvrdile. Prilikom Titove posete Kumrovcu, odmah posle rata, njegovi najbliži ga nisu prepoznali. Govorili su da to nije njihov Jože, ili se on toliko izmenio da ga nisu mogli prepoznati, tvrde neki borci Pratećeg bataljona.

Šef kabineta Aleksandra Rankovića, Milutin Šuković, ispričao mi je kako je jednog dana, dok je on razgovarao sa Rankovićem, u kabinet nenajavljen upao LJubodrag Đurić i s vrata rekao: "Leko, siguran sam da Tito nije ona osoba za koju se predstavlja". Ranković, kao da je nešto znao, pokazao je glavom na Šukovića i Đurića, i rekao: "O tome ćemo drugi put razgovarati".

Rodoljubu Čolakoviću otvoreno sam rekao: "Vama je Tito oprostio izjašnjavanje za Rezoluciju IB-a. Mora da ste ga mnogo zadužili ili mu znate neke velike tajne koje ste na papir stavili i držite ih kao adut". On me je začuđeno pogledao i filozofski odgovorio: "Svaki čovek je tajna. Tito je tajna i to velika tajna, ali je najbolje za ovu zemlju da to i ostane".

Titov odnos sa Stevom Krajačićem zahteva posebnu studiju i posebno objašnjenje. Stekao sam utisak da se Tito plašio Steve Krajačića, zbog čega mu je sve dozvoljavao i sve opraštao. Tito je znao da je Krajačić bio oficir NKVD-a i do kraja života oficir KGB-a. Za vreme Rezolucije IB-a, Krajačić je dobio zadatak da Tita likvidira.
Tito je znao da je Krajačić zakleti antijugosloven, boljševik, nepopravljivi kominternovac, proustaški orijentisan Hrvat i veliki srbomrzac. Isto tako, znao je da je Krajačić u mnogo čemu negativna ličnost.

Sama njegova pojava i njegov izgled u čoveku su izazivali osećaj odbojnosti prema njemu. I pored svega toga, Krajačić je u svako doba mogao nenajavljen doći kod Tita i reći mu sve što drugi nisu smeli da mu kažu. U posebnim odnosima Tito je bio i sa Josipom Kopiničem, poznatim sovjetskim obaveštajcem i agentom Kominterne. Jovanka, znajući za takav njihov odnos, često je igrala na kartu Steve Krajačića i od njega tražila uslugu kada je htela da od Tita nešto iznudi.

Ovakav odnos između Tita i Krajačića mogao bi se objasniti jedino sledećim: Josif Franje Broz - mašinbravar i austrijski kaplar, verovatno je poginuo ili streljan u Rusiji. NKVD je njime identifikovao svog odabranog agenta koga su zajedno sa Pelagijom Belusovom, oficirom NKVD-a, uputili u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju.
Stevo Krajačić - oficir NKVD-a i kasnije KGB-a, u tome je igrao glavnu ulogu. On je Tita uveo u porodicu Broz kao njihovog sina Jožu, što mu nije bilo teško, jer se mlad čovek u liku brzo menja, a Brozovi Josipa nisu videli dugi niz godina.

Karakteristično je i to da se posle povratka iz Rusije Josip - odnosno Tito, vrlo kratko vreme zadržao u Kumrovcu. Otišao je u Veliko Trojstvo gde je nastavio da živi.

I pored vrlo verovatnih i ubedljivih indicija, kao i logičnih pretpostavki, ja sam svestan da nisam dobio, odnosno da nisam došao do sigurnog odgovora na pitanje - ko ste vi, druže predsedniče?
Ono što je nepobitna činjenica, to je da sam upoznao deo njegove ličnosti koji je nepoznat i osvetlio deo ličnosti koji je bio nedovoljno poznat.

Slažem se s mišljenjem Čolakovića da je Tito tajna, ali se ne slažem da treba da ostane tajna i sve ovo pišem, između ostalog, u tom cilju.
Nadam se da će jednog dana biti dobijen tačan odgovor na pitanje: ko ste vi, druže predsedniče, odnosno, ko ste vi, Josipe Broze Tito?

Tajna jedne tašne

Tito je imao jednu malu akt-tašnu, čini mi se od zmijske kože. Tašnu je uvek nosio sa sobom. Sadržaj tašne, pored ključa, bio je obezbeđen i malim katancem.

U dva navrata - prilikom ulaska u njegove prostorije, zatekao sam ga da pretura po tašni. U oba slučaja leđima je bio okrenut vratima, a tašna mu je bila u krilu. Kada bih ja ušao u prostoriju, tašnu je brzo zatvarao i delovao kao čovek koji je zatečen u nedozvoljenoj radnji.
Po tome sam znao da se u tašni nalaze neke za njega značajne stvari.

Posle Titove smrti, kod članova komisije za sređivanje Titove zaostavštine, interesovao sam se šta su pronašli u toj tašni. Jedan od članova komisije, ađutant Zvonko Kostić, rekao mi je da su u tašni pronašli, pored nešto zlatnog nakita, umrlicu Davorjanke - Zdenke Paunović, od 1. maja 1945. godine, izvod iz matične knjige venčanih sa Jovankom Budisavljević, 1952. godine, sliku Pelagije Belousove i kopiju izveštaja austrougarskog Ministarstva rata, s jeseni 1915. godine, u kojoj se nalazi spisak poginulih austrijskih oficira, podoficira i vojnika u vreme bitke u Galiciji. U spisku se nalazi ime kaplara Josifa Franje Broza.

Nađeni izveštaj ide u prilog iznetoj sumnji, odnosno mišljenju da Tito nije Josip Franje Broz iz Kumrovca, već da se iza toga imena skriva druga ličnost.

Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 16:58

Enigma Broz
Sumnje grupe penzionera
Piše: Dr Aleksandar Matunović


Interesantno je pismo jedne grupe penzionera iz Beograda. Oni su nekim svojim istraživanjima došli do saznanja da je Tito vanbračni sin Čerčila i poljske grofice Marije, koja je bila jevrejskog porekla. Marija je živela u Varšavi, gde je Tito stekao visoko obrazovanje. Poljskog akcenta, kao akcenta maternjeg jezika, nikada se nije mogao osloboditi.

Prema njima, prijateljstvo Čerčila i Tita je prijateljstvo oca i sina koje je duboko i trajno. Penzioneri u pismu tvrde da Tito nikada nije radio u Smederevskoj Palanci i da je dokumentacija iz tog perioda namerno uništena.

To je pobudilo moje sećanje na Titovu posetu Smederevskoj Palanci, kada je u okviru fabrike otvorena spomen-soba i evocirane uspomene na Titov rad u ovoj fabrici.

Dok je Tito razgovarao sa rukovodiocima fabrike i partijskim funkcionerima, ja sam se namerno umešao u narod koji ga je dočekao da čujem njihove komentare. Dva starija čoveka razgovarali su glasno. Jedan od njih pitao je drugoga:
- Da li se ti Stanoje sećaš Tita? Ispade da je on u fabrici radio u isto vreme kada i mi, ali se ja njega uopšte ne sećam.

- Ni ja se njega ne sećam, odgovorio je Stanoje. Ne samo njega, nego i njemu sličnog.

Palanka je tada bila malo mesto i svi smo se međusobno dobro poznavali. Ne sećam se da je taj čovek stanovao u Palanci. Ovaj razgovor više sam shvatio kao provokaciju, jer mi ni na pamet ne bi mogla pasti takva drskost i smelost sa Titove strane. U toku naših dugih razgovora, primetio sam da je bio sklon - kada mu je to bilo potrebno - da činjenice izvrće i događaje prikazuje onako kako njemu odgovara da su se desili, a ne kako su se stvarno desili.

Smatrao sam da mu to sada nije bilo potrebno i da je vreme njegovog boravka registrovano u postojećoj fabričkoj arhivi i dokumentaciji koja to može da opovrgne, ili potvrdi.

Ako arhiva stvarno ne postoji, tvrdnje penzionera ne mogu se odbaciti. Tito se još jednom pokazao kao veliki opsenar i veliki glumac, a mi svi kao navijačka i nekritična publika.

Često se postavljalo pitanje, a i danas se postavlja, da li je Tito bio aktivan učesnik Oktobarske revolucije i Španskog građanskog rata. Na osnovu pisanja i njegove priče, Tito je u bici u Galiciji 1915. godine ranjen u levu lopaticu čerkeskim kopljem, zbog čega je proveo više od godinu dana u jednom ženevskom ruskom samostanu.

Više od godinu dana proveo je kao mehaničar - mašinista u jednom mestu pored Omska kod bogatog seljaka Isaija Džaksentijeva, koji je imao svoj mlin.

U Omsku je upoznao Pelagiju Belousovu i s njom se vratio u Hrvatsku, ali ne u Kumrovec nego u Veliko Trojstvo, gde su živeli nekoliko godina. Tito je tvrdio da je za vreme Oktobarske revolucije bio daleko od revolucionarnih zbivanja.

Međutim, svojim delom on je demantovao sebe, jer sve što je kao vođa jugoslovenske revolucije osmislio, uradio, ostvario i legalizovao, bila je verna kopija dela Lenjina, Trockog i Staljina.

Po njemu, jugoslovenska revolucija je autentična, a njegove ideje originalne i zasnovane na Marksovom učenju, što je samo delimično tačno, ako se stvari suštinski posmatraju. Za vreme rata, on se retko pozivao na Lenjina, nešto češće na Staljina, dok Trockog nikada nije spominjao, jer je Trocki bio anatemisan od strane Staljina.

Sva revolucionarna delatnost Trockog, koja je bila vrlo značajna, pripisana je Lenjinu i Staljinu. Trocki, ako se spominjao, spominjao se kao negativan primer. Najteža osuda nekog komuniste u vreme Staljina, bila je ako je isti proglašen trockistom.

Da nije bilo publicističke delatnosti Trockog nakon progonstva iz Sovjetskog Saveza, on bi i pored velikih zasluga za revoluciju, bio politički i istorijski mrtav. Zbog toga samo aktivni učesnici Oktobarske revolucije znali su pravu ulogu Trockog u njoj.

Uporednom analizom revolucionarne delatnosti i uloge Lenjina, Trockog i Staljina u Oktobarskoj revoluciji i revolucionarne delatnosti Tita u jugoslovenskoj revoluciji najbolje se vide njihove sličnosti i razlike, odnosno, može se zaključiti u kojoj je meri Tito koristio iskustvo svakog od njih pojedinačno i u kojoj je meri prihvatio i primenio metode sovjetske revolucije.

Veliki broj publikacija koje su izašle poslednjih desetak godina o Oktobarskoj revoluciji i njenim akterima Lenjinu, Trockom, Staljinu, Sverdlovu, Zinjajevu, Kamenjevu i Buharinu i drugim istaknutim revolucionarima, baca novo svetlo na ove događaje, prikazujući ih svestranije i kompleksnije, što je najvažnije istinitije od Staljinove istoriografije koju smo prihvatili kroz njegovu istoriju SKPB-a (istoriju Sovjetske komunističke partije boljševika).

Čovek sa velikim iznenađenjem danas saznaje ko su, pored ruskih revolucionara, bili inspiratori a ko finansijeri ruske revolucije i šta su bili njihovi ciljevi.

Samo aktivni učesnik Oktobarske revolucije, i to učesnik kome je mnogo šta bilo dostupno, mogao je da to tada vidi i upozna.

Isto tako, mogao je da se upozna sa metodama revolucionarne borbe i da ih kasnije primeni u drugim uslovima i na nešto drukčiji način. Kada ovo kažem, mislim na Tita. Ruska Oktobarska revolucija s pravom se može nazvati boljševička, a njeni učesnici boljševici.

Ona ne samo da ima malo veze sa marksističkim načelima revolucionarne borbe, nego sve marksističke postavke negira.

Rusija je u Prvi svetski rat ušla kao div, ali div koji je bolestan. Ruski div je primao udarce i razbacivao svoju ogromnu snagu, ali je bio nesposoban da udarce na odgovarajući i efikasan način uzvrati.

Protiv toga diva bili su ne samo njegovi neprijatelji Nemci i Austrijanci, nego i njegovi prijatelji Englezi, Francuzi i Amerikanci, zbog ideja svoje masonerije koja je smatrala da diva treba uništiti, odnosno srušiti Rusko carstvo zajedno sa Nemačkim i Austrougarskim.

Jevreji, koji su predstavljali značajan deo ruskog stanovništva, bili su s pravom najveći neprijatelj carskog režima. Uslovi njihovog života i rada u carskoj Rusiji bili su vrlo teški. Oni su bili diskriminisan narod i ako ih je bilo nekoliko miliona. Nisu mogli ni smeli imati nikakva nepokretna dobra.

Za sve nevolje carske Rusije, oni su smatrani najvećim krivcima i zbog toga su proganjani od carskog režima. Nije ni čudo što su Jevreji bili najveći zagovornici revolucionarnih promena, kao što nije čudo što su oni bili glavne vođe ruske revolucije i što su u Lenjinovoj vladi osim Staljina, koji je bio gruzijske nacionalnosti, sva ključna mesta zauzimali Jevreji.

Februara meseca 1917. godine, u Rusiji je došlo do Buržoaske revolucije koju je izvela Socijaldemokratska partija. Nakon pobede Revolucije, formirana je Privremena vlada na čijem čelu je bio Kerenski.

Privremena vlada prisilila je cara na abdikaciju i sa celom porodicom prognala ga u Sibir. Američki masoni i nemački Generalštab plašili su se da se u Rusiji ne uspostavi demokratska vladavina koja bi zemlju mogla izvući iz haosa, ponovo je dići na noge i ojačati.

Masonima je u Rusiji bio potreban haos za sprovođenje svojih ideja koja su predstavljale negiranje svake centralne vlasti i svih institucija sistema, koje onemogućavaju slobodno kretanje kapitala i vlast finansijske oligarhije.

Nemačkom Generalštabu haos u Rusiji odgovarao je radi likvidiranja Rusije kao vojnog protivnika i prebacivanja svojih trupa sa Istočnog na Zapadni front. Radi toga, Trocki je iz Amerike upućen u Rusiju sa punim koferom dolara, a Lenjina je nemački Generalštab preko Švajcarske i Finske prebacio u Petrograd. Sa Lenjinom u vozu bilo je oko 30 revolucionara i velika količina novca.

U osvajanju vlasti, Lenjin je postavio nekoliko načela iz kojih su proizilazile metode revolucionarne borbe. Prvo od tih načela bilo je - sva vlast sovjetima. Lenjin nije želeo da vlast deli sa menjševicima i eserima, ni sa bilo kojom frakcijom unutar socijaldemokratske partije. Da bi to ostvario, on je formirao Komunističku partiju boljševika koja je bila monolitna i u kojoj je vladalo jednoumlje. Partija je sve odluke vodećih revolucionara, a posebno Lenjina, morala bespogovorno izvršavati. Drugo Lenjinovo načelo je bilo: U osvajanju vlasti sva sredstva su dozvoljena.

U cilju pobede revolucije, nikakve žrtve nisu velike. Revolucija se ne sprovodi u belim rukavicama.
kraj

Na vrh Go down
jelen pivo
Vodnik
Vodnik


Broj komentara : 472
Član od : 2011-10-06

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 17:42

Gringo ti si u potpunosti shvatio sta sam hteo reci,i dobijas jedan plus javno,ja sam dobio minus za pokretanje teme
Na vrh Go down
Gringo
Kapetan
Kapetan


Broj komentara : 3758
Član od : 2011-09-29

KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   14.10.11 18:01

Ne vidim razlog za tvoj minus tema je kao i svaka druga i ima se još puno toga za dodati reči i napisati ja sam stavio dio recenzija s Hrvatske strane...ima ih još.... no svakao bih htio pročitati što vi o tome mislite a naravno i drugi , poglavito Makedonci....za mene je svaka tema ok ako ju ne podržimo, ili barem ne raspravimo onda ovaj forum gubi primarni smisao!!
I zato i tebi jedan plus!!!
Na vrh Go down
Sponsored content




KomentarNaslov komentara: Re: POSLEDNJI ČIN maršala JNA   Today at 18:50

Na vrh Go down
 
POSLEDNJI ČIN maršala JNA
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1
 Similar topics
-
» POSLEDNJI ČIN maršala JNA
» ZAGREB Kasarna Maršal Tito 1986-1989.
» Maršal Tito Priština 89/90
» Skoplje kasarna Maršal Tito
» Ljubljana kasarna Maršal Tito, VP 2265 august 1985. - pekari

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA :: VOJNA PLATFORMA :: KANTINA-
Idi na: